21. ožujka 2024., pod pokroviteljstvom Vijeća EU-a, RESCALED je organizirao simpozij u Bruxellesu. Misija RESCALED-a je stavljanje malih pritvorskih kuća na dnevni red Vijeća EU i zajedničko uvjerenje da će korištenje malih pritvorskih kuća umjesto velikih zatvorskih ustanova doprinijeti političkim ciljevima Vijeća EU-a o pravednijoj i inkluzivnijoj budućnosti.
Male pritvorske kuće omogućavati će osuđenim osobama veći stupanj slobode, bolju povezanost sa lokalnom zajednicom, poštivanje ekoloških standarda EU te što je najvažnije, veću razinu poštivanja ljudskih prava osuđenika, za što se naša udruga Angelus Custos gorljivo zalaže.
Najavljenoj prekretnici u sustavu izdržavanja kazne lišavanjem slobode, prisustvovao je u ime naše udruge, gosp. Angel Andonov čiji govor vam u nastavku prenosimo.
“Činjenica je da su današnji zatvori u većem dijelu Europe zastarjeli, izgrađeni za drugu svrhu u neko drugo vrijeme i da će pritvorske kuće integrirane u zajednicu pridonijeti humanijem lišavanju slobode, primjerenijem 21. st.
Osobe na izdržavanje kazne ne treba stavljati pod višu razinu sigurnosti od one koja je neophodna i koja će u razumnoj mjeri osigurati javnu i institucionalnu sigurnost dopuštajući im da održavaju pozitivan kontakt sa lokalnom zajednicom kada god je to moguće.
Europska pravila o pritvorskim ustanovama doprinjeti će ostvarenju ljudskog dostojanstva i ljudskih prava zatvorenika u najvećoj mogućoj mjeri.
Praksa restorativne pravde u kojoj žrtva, počinitelj i zajednica surađuju u popravljanju štete nastale kaznenim djelom omogućiti će zatvorenicima lakše resocijalizaciju i integraciju
Smatram da je obrazovanje najbolji oblik reintegracije.
Zatvorenicima treba omogućiti osposobljavanje za poslove koji su u zajednici deficitarni i pomoći će im u pronalaženju posla. Izvanredno je što će se zatvorske ustanove sve više fokusirati na mogućnosti učenja na internetu. Tehnologija je nezamjenjiva, a male pritvorske kuće imaju prednost jer tehnologiju čine pristupačnijom.
Zatvorenicima treba omogućiti završavanje srednje škole i fakulteta putem tehnologije npr. polaganje ispita putem web platformi. Pandemija koronavirusa je pokazala da je sve to lako organizirati. Osobno sam imao veliku sreću da su profesori Pravnog fakulteta sa odobravanjem prihvatili moju želju da diplomiram i dolazili u zatvor održavati ispite. To je bio veliki presedan. I na tome sam im vrlo zahvalan. Pokazali su ljudsku i profesionalnu veličinu.
U zatvoru sam radio od prvog dana svih 18 godina kao: radnik u drvnom pogonu, voditelj knjižnice., postolar i perač vozila. Moja primanja su bila 60 e što je pet posto od plaće za te poslove na slobodi. Mislim da to možemo nazvati eksploatacijom i robovskim radom.
Želim međutim skrenuti pažnju na nešto što EU pravila o pritvorskim kućama ne propisuju, a bitno je. Zatvorenicima koji tijekom izdržavanja kazne rade, naročito mislim na zatvorenike koji izdržavaju dugotrajnu kaznu, trebao bi se kao i svim radnicima u zajednici računati radni staž koji bi ih motivirao da se nakon izdržane kazne zaposle i prikupljaju radni staž temeljem kojega bi mogli ostvariti mirovinu. Ovako zatvorenici koji su izdržali duge kazne, nemaju dovoljno radnog staže, ne mogu ostvariti mirovinu žive u bijedi i siromaštvu ili se u najvećem broju slučajeva vraćaju kriminalu. Da sam tijekom izvršavanja kazne osnovom vlastitog rada stekao 18 godina radnog staža sada bi mi bilo puno lakše.
Pravila bi trebala posvetiti pažnju i postpenalnoj pomoći zatvorenicima, dakle da ih se po izlasku iz pritvorske ustanove i dalje prati i pomaže im se oko pronalaženja zaposlenja.
Da ih se savjetuje kako će se na najbolji mogući način ponovo uklopiti u vlastitu obitelj odnosno da im se resocijalizacija olakša praktičnom pomoći.
Svakako bi trebalo voditi računa da društvo nakon izdržane kazne i dalje ne nastavi stigmatizirati zatvorenika a to se dešava i to je najveći problem koji otežava reintegraciju.
Bivšem je zatvoreniku (govorim o mojoj državi) teško naći posao, a mišljenja sam da je tako i diljem EU. Malo tko mu vjeruje i želi ga zaposliti.
To najbolje vidim na vlastitom primjeru. Hrvatska odvjetnička komora nije mi dopustila upis u Imenik odvjetničkih vježbenika što je preduvjet za obavljanje odvjetničke prakse prije polaganja pravosudnog ispita, jer smatraju da nisam dostojan za upis. Zbog izdržane kazne kada sam osnivao moju organizaciju Angelus Custos za pomoć zatvorenicima nisam i ne mogu biti: izvršni direktor, osoba ovlaštena za zastupanje udruge niti voditelj projekta, već samo izvođač. Ukratko gdje god se okrenem dočeka me zid.
Društvo bi se trebalo riješiti predrasuda prema bivšim zatvorenicima jer nepotrebno nas je nakon izdržane kane doživotno kažnjavati zbog učinjenog ali i okajanog krimena.”
