Danas je Međunarodni dan ljudskih prava a globalizirani svijet ga obilježava u vrlo izazovnim vremenima obilježenim kataklizmičnim posljedicama klimatskih poremećaja, ratovima i humanitarnim katastrofama te velikim migracijama čije je socio-ekonomske reperkusije još uvijek nemoguće i približno sagledati.
U 75 godina od usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima, ona nikada nisu više ovisila o angažmanu pojedinca nego što ovise danas. Od te odgovornosti nije nitko izuzet ali potrebe najranjivijih skupina i prepoznavanje načina na koje im društvo može pomoći, najbolje artikuliraju oni koji su tu patnju i frustracije sami iskusili ili bili žrtve njenih posljedica.
Iako je kažnjavanje zatvorom način borbe države protiv kriminala, svjedočimo neefikasnosti u kojoj se tek rijetko postiže jedan od glavnih ciljeva kazne a to je promjena ponašanja i njegovo usklađivanje s društvenim normama i vrijednostima. Razlog tome nije samo manjkava institucionalna briga za bivše kažnenike (iako je i ona velik problem) već i duboko ukorijenjene predrasude koje vladaju u društvu.
Bivši kažnjenici nakon “preodgoja” (a vrlo često i njegove suprotnosti) imaju značajno drugačiji tretman ostatka društva, i gotovo da nema stigme čija bi se težina mogla mjeriti s onom koju nose bivši kažnjenici. Društvo ih gleda kao niža bića a poslodavci skeptično i podozrivo, što njihovu integraciju u društvo čini gotovo nemogućom. No, često se zaboravlja činjenica da su se bivši kažnjenici uspinjali do visina najmoćnijih političkih lidera, akademika pa i nobelovaca.
U oceanu nepravdi u kojeg smo uronjeni, naučili smo živjeti okrečući glavu od svega što bi nas moglo dodatno uznemiriti u uznemirujućoj stvarnosti i angažiramo se samo oko egzistencijalnog, S druge strane, institucije se suočavaju s dramatičnim pomanjkanjem kompetentnog kadra a onaj malobrojan usmjerava samo na “gašenja požara”. Potrebe kvalitetne integracije bivših kažnjenika u društvo su stalne i zahtjevaju više pozornosti no što je dobivaju, da bi se društvo nazvalo civiliziranim.
