HTV-ova emisija Puls objavila je svjedočanstvo Angela Andonova, bivšeg zatvorenika koji je osuđen zbog krijumčarenja kokaina, a koji je u zatvoru završio pravni fakultet. Nakon što je 18 godina živio u zatvorskom sustavu, sada želi vratiti dug društvu i sebi te raditi na pomoći bivšim zatvorenicima pri zapošljavanju i pokretanju života.
Angel Andonov imao je sve, ali želio je više od toga i tu je čežnju skupo platio. Danas, dva desetljeća nakon odluke koja mu je prelomila život, vratio se osnažen iskustvom koje rijetki dožive, a nitko ne priželjkuje. Ovaj put situaciju je okrenuo u svoju korist i postavio si visok cilj – vratiti dug društvu i sebi.
– Pohlepa – htio sam jednim udarcem osigurati mirovinu. Penzionirati se u 43. godini, voditi jednog klinca na tenis, drugog na nogomet, i uživati – prisjeća se Angel.
Tri je godine živio u Venezueli, u Caracasu. Radio s “rough” dijamantom. A tamo di je bilo dijamanata, bilo je i kokaina, kaže. Nakon što se vratio krajem 95. godine u Hrvatsku, počeo je raditi u automat klubu. Međutim, stalno ga je kopkala mogućnost povratka u Južnu Ameriku.
– Čovjek kao čovjek, na jednom ramenu anđeo, na drugome vrag. Onaj s ostima uvijek prevlada, pobijedi. Proradila je pohlepa i desilo se to što se desilo – govori Angel.
Cijela je operacija trajala dvije godine. Smatra da je sve bilo odlično organizirano. Međutim, krenulo je po zlu i na kraju, kad su prešli pola svijeta, uhićeni su u Rovinju.
– Bili smo na brzinu svladani. Dok sam došao k sebi – već sam bio na podu, s lisicama na rukama, s čizmom na vratu. I odjedanput shvatiš da se klopka zatvorila.
Prije nego što se javio familiji, familija je već sve znala. Istu večer kad je uhićen, napravljen je pretres njihovog stana. Supruga koja nije pojma imala ni o čemu je, kaže, gotovo pala u nesvijest kad je čula za njegovu povezanost s kokainom. U tri raspravna dana osuđen je na 21 godinu, od toga izvršio 18.
– U tom trenutku ti nisi svjestan. Kad su sudac izrekne kaznu, nisi svjestan sve do časa dok te ponovo ne odvedu u ćeliju, dok te ponovo ne zaključaju. I onda ti polako počne stizati do mozga. Znao bih ležati, pa ne možeš zaspati, pa izvana svjetlo kroz rešetke ulazi kroz onaj mali prozor, pa je jedan dio zida osvijetljen. Onda ja imaginarno podijelim taj zid na pola, na jednu stranu napišem 2 milijuna koliko sam trebao zaraditi, a na drugu stranu sve ono što sam izgubio i što ću izgubiti u tih 21 godinu robije. A onda jednostavno vidite da te pare nisu adekvatne, jer sam izgubio puno više nego što sam trebao zaraditi. Izgubio sam bitne stvari u životu. Ne bitne, nego najbitnije – kaže.
Najveća kazna mu nije bio zatvor, već činjenica da ne može gledati svoju djecu kako rastu. Što nema slike s vlastitom djecom. Što nije bio s djecom kad je trebao biti tamo, kad im je trebao biti otac, kad im je trebao dati nekakav savjet, razgovarati s njima, voditi ih u kino, na nogometne utakmice.
– U zatvoru je najkvalitetnija opcija da radiš na sebi. Znači, da usavršiš neke vještine i alate. I jednostavno sam rekao probaj, nemaš što izgubiti. Ja sam napisao središnjem uredu jednu zamolbu, da mi odobre nastavak visokoškolskog obrazovanja na vlastiti trošak. I meni je stigao dopis od fakulteta da oni pristaju, da mogu izvanredno upisati, da bi profesori dolazili na polaganje ispita. Imao sam super ocjene, baš sam se trudio – priznaje.
Smatra da je glavni problem svake države, pa i Hrvatske, recidiv. Vrlo je teško, kaže, zaposliti se kao bivši zatvorenik. Da nije završio fakultet, kaže, ne bi se mogao ponovno snaći. Zahvaljujući fakultetu dobio je posao u Hrvatskom helsinškom odboru.
– Htio bih dati svoj obol i svoj doprinos da se ta kvaliteta izvršavanja kazne digne na višu razinu, i najviše da se tim otpuštenim zatvorenicima nakon izlaska iz zatvora pomogne. Znači – da im se da posao, da im se uistinu pruži druga prilika u životu – kaže Angel.
Sprema se upisati i magisterij, pa i doktorat iz kaznenog izvršnog prava.
– I hoću postati najkompetentnija osoba u Hrvatskoj za kazneno izvršno pravo. To se meni čini savršenim zato što ima puno ljudi koji su teoretski potkovaniji od mene, ali nitko od njih nema ‘insajderskoga’ iskustva. A ja ga imam, 18 godina sam 24 sata živio u tom zatvorskom sustavu. Znači ja znam dobre stvari sustava, loše stvari sustava, najjače karike, najslabije karike. Gdje ima mjesta za poboljšanje, gdje nema. I tu mi nitko ne može parirati – smatra.
Supruzi, kaže, skida kapu do poda. S djecom je odradila izvanredan posao. Inače međusobno su se otuđili u ovih 18 godina, što ga ne čudi. Ona ima svoj novi život, svoje navike, svoju dinamiku. On – u vlastitom stanu hoda “kao po jajima”. Ponekad se osjeća nepoželjan, kao da im remeti mir.
Djeca su mu, kaže, rak rana. Ustanovio je da se ne poznaju. Kad je uhićen, stariji sin je imao 10 godina, a mlađi bio beba, imao 6 mjeseci pa nije ga ni pamtio.
– I sad moramo to ispočetka sve raditi. Ali sad su oni već formirane osobe, sad ti više njima ne možeš prodavati bajke i pričati priče, razumijete? Moj tata najveći, moj tata najjači, moj tata ovakav, onakav. Nije, tata bivši zatvorenik…
– Uvijek sam mislio da je bolje živjeti godinu dana kao lav, nego sto godina kao miš. Međutim, nakon ovih 18 godina sam shvatio da je miševima puno bolje nego lavovima. I mislim da je taj jedan prosječan život puno više sreće i zadovoljstva, jer ova zadovoljstva kad živiš preintenzivno su kratkotrajna – poručuje Angel Andonov.
https://magazin.hrt.hr/price-iz-hrvatske/od-pohlepe-preko-kazne-do-diplome-prava-5365075
